Jednostavno, Novak Djokovic

Nije važno u kojoj zemlji si rođen ako se tvom rođenju neko obradovao, ako si voljen i prije nego što si ugledao svjetlost dana. Ali, za budućnost je važna zemlja u kojoj si se rodio, jer ta zemlja će biti tvoja budućnost, smjernica koja će odrediti tvoje odrastanje, šta ćeš postati u budućnosti, da li ćeš ostati ili ćeš otići. A motiv je potreban i za jedno i za drugo.

Novak je rođen u maloj zemlji, ratovima rušenoj. Odrastajući, upoznao je i zavolio tenis, svjetsku igru u maloj Srbiji. I sa svojih sedam godina shvatio je svoj cilj i želju. Želio je da postane broj jedan i uspio je u tome. Svojom voljom, radom, upornošću, uz pomoć najbližih. Ostao je istrajan i dosljedan.

Ali, otišao je iz Srbije. Dokopao se uspjeha i otišao. Da li mu se to uzima za zlo ? Mišljenja su podijeljena, jedni će reći da je ispravno učinio a drugi da je počinio najveću grešku. Da je iznevjerio svoj narod i otadžbinu prodao zbog para ! Bez subjektivnog stava, reći ću da nema mjesta za osuđivanje i vrijeđanje. Niko od nas nije prošao Novakov put do vrha, nismo koračali stazama njegovog poraza i uspjeha, nismo osjećali posljedice njegovog pada. Nismo osjetili šta ga iskreno raduje a šta ga mučno boli. A šta smo to osjetili ? Osjetili smo, cijela jedna nacija, sreću, iskrenu sreću zbog jednog čovjeka. Zbog čovjeka koji je postigao toliko uspjeha, koji je na svom bojnom polju izvojevao toliko pobjeda. A osjetili smo i tugu. Tugu zbog poraza, koji su nas toliko bolili, zbog kojih smo iskreno patili i suzu pustili.

Zbog jednog čovjeka smo ponosni. Novak je svoju zemlju učinio ponosnim jer nikada nije sakrio ko je i odakle je. Ponosan, pred cijelim svijetom nije se ustručavao reći da je iz Srbije, da je Srbin. Da li mu se u tim trenucima zamjera što je iz te iste Srbije otišao, pitam vas, veliki Srbi, što vrijeđate i osuđujete a nemate pravo ? Nemamo pravo da osuđujemo. Ne moraš da se raduješ, ne moraš da slaviš pobjedu ali ispoštuj. I prećuti zle riječi a priznaj trud, rad i dobre rezultate. Budi fer i korektan.

Patrijarh Pavle je mudro zborio: „Pre nego što počneš suditi o meni i mom životu, obuj moje cipele i idi mojim putem ! Prođi ulice, brda i doline ! Oseti bol i sreću ! Prođi godine kroz koje ja prolazim, padni preko svakog kamena koji se meni našao na putu ! Ustani uvek ponovo i idi istim putem, kao što i ja radim ! I tek mi onda možeš suditi.“

Ućuti, Srbine, kad nemaš šta mudro reći. Ugledaj se na veće i mudrije od tebe. Cijeni ono što imaš, iskaži poštovanje i to samo ako je od srca. Lažnu sreću ostavi za sebe. Budi ponosan jer tvoju zemlju neko predstavlja u pozitivnom svjetlu, što tvoju zemlju ne pominju po pobjedama. Ne rađa se svaki dan dijete koje će znati da će jednoga dana biti broj jedan. Ne rađa se svaki dan šampion. Takvi se, Srbine, poštuju. Takvi pišu istoriju !