Treba negdje otici, daleko negdje. Otici, od sebe. Da ostanes sam, da ti misli budu u tisini, da ti dusu niko ne dira. Da ti srce niko ne vrijedja.
Treba pobjeci negdje, od ljudi, od vremena. Pobjeci od sebe. Zatvoriti oci i ugledati novo svjetlo. Ugledati novi dan i novi pocetak.
A gdje je taj, novi pocetak ? Jesam li spremna za njega, da li ga zelim ? Da li znam sta zelim od zivota, od ljudi, od ljubavi ? Da li znam sta je najbolje za mene ?
Da li je covjek hrabar da se suoci sa svima, sa svim ? Suociti se sa istinom, sa realnoscu, to je najteze ali je i jedini spas. A sta je istina kada je sve oko nas zabluda ? Ili je pitanje suvisno. Mozda se pitam jer je strah od neizvjesnosti veci. Strah da ces ostati sam.
Treba pobjeci. Od istine i od lazi, od stvarnosti i maste, od nadanja i zabluda. Pobjeci i zalijeciti rane, oporaviti dusu i izlijeciti srce. I onda, otvoriti oci i ugledati novi dan. Ugledati novog sebe.
Нема коментара:
Постави коментар