Umorna sam. Od cekanja, nadanja, vjerovanja, trpljenja. Sve ga mi je vec dosta. Gubim se u svemu tome. Nestajem ja. Postajem bezlicna dusa koja dise i govori ali nema lika, nema zivota. Nestaje sve ono sto me je cinilo, nestaje ona ljepota koja te je privukla, rusi se i propada.
A toliko je toga bilo u meni. Toliko zivota, radosti, nade, ljubavi, vjere. A sada se gubi, rasipa se i nestaje sa svakim vjetrom koji zaduva. Nisam vjerovala da je to moguce. Iskreno, nisam vjerovala koliko malo poznajem sebe, koliko malo cijenim sebe.
Istrosila sam se tako brzo. Tako brzo sam se dala u svemu ovome i sta je sada ostalo. Skoro nista. Samo obrisi i dijelovi one stare mene. I jos imam snaga da ucinim da sve izgleda dobro. Samo dobro, savrsenatvo vise ne postoji. Dok lazem druge da je sve u redu, lazem i sebe a i tebe. Pocela sam da se branim drskoscu, pokazujem kako mi je svejedno za sve, sa me nista ne dotice a ustvari, dotice me sve, i boli do srzi.
Ali, ljuta jesam. Na sebe, na tebe, na ovaj zivot. Na sebe, jer sam dopustila da posranem ovakva. Na tebe, jer si savrsen u svoj toj nesavrsenosti. Na zivot, jer nas je spojio.
I sta mi vrijedi sto sve ovo govorim kad samo ja cujem svoje rijeci. Strah me je da sa drugima podijelim moju muku, strah me je sa tebi sve priznam. I kriva sam zbog toga, samo ja. Sama sebi nanosim stetu.
I do kada tako ? Gdje je moja granica izdrzljivosti ? Koliko jos cekanja, nadanja, trpljenja mogu da podnesem ? Koliko jos sebe mogu da unistavam ? Koliko dugo da lazem druge, tebe i sebe ?
Gdje da nadjem odgovore na sva pitanja ? Gdje da nadjem, kako da vratim staru sebe ? Bolju sebe !
Нема коментара:
Постави коментар