I dok se kapi vode slijevaju niz moje tijelo, osjecam da sa njima odlazi moj teret. Teret moje duse. Njegova tezina nestaje kao i para iza vrele vode. Gubi se, iscezava.
Ali, znam da je ipak tu. Prividno je nestao, samo za trenutak. I za koji sat njegova tezina ce ponovo pasti na moju dusu, moje misli i moje tijelo.
Pa se druzimo tako, nekada se svadjamo a nekada saradjujemo. On mi je najbolji prijatelj, nikada me ne napusta, uvijek je uz mene, zna moje misli, sta me muci, sta me boli.
Ali, ako mi je prijatelj, zasto me onda muci ? Zato je taj moj teret toliko tezak ? Zasto mi malo ne olaksa i ne pomogne ? Zasto ne dozvoljava da mi poslije crnog mraka svane jutro, svijetlo i lako ?
Gubim se i nestajem. Gubi mi se lik. Ono sto spolja vide drugi nije ono sto ja vidim unutra. Ne vide moju dusu. Kako je mala, jadna, nesrecna i bolna. A jos uvijek je stitim, ne dam da je dodatno vrijedjaju i niste. Jer, ona je moja, ona sam ja a JA sam se dodatno izgubila u svim lazima.
I onda se sakrijem u noc, placem, daleko pd svih, niko i ne treba da zna. Sa suzama neka ode bar dio trskog tereta. Mozda nekada i zauvijek nestane. Ili cekam tebe, da me spasis, od mene i od sebe ?
Нема коментара:
Постави коментар