недеља, 25. септембар 2016.

~Iz mog pera rijeci~

Jesen je
Jesen je. Presla je prag moje kuce i moje duse. Na radiju cujem onu pjesmu sto budi uspomene. One, sakrivene negdje na dnu srca i sjecanja.
Volim ovo doba godine. Sunce te jos grije, sija dovoljno jako da ti nije hladno kada izadjes u dvoriste kuce. Mirise u zraku, lijepo i opojno, nostalgicno. I na srecu i na tugu.
Sama docekujem i ovu jesen. Ti si negdje daleko, kilometrima daleko od nase jeseni i moje zelje za tobom. Kazes da je kod tebe sada ljeto, da te sunce grije, da na tom tvom nebu nema ni najmanjeg oblacka.
Na mom nebu sunce se bori sa oblacima, zelim jos da grije i obasjava moje dvoriste o moju dusu. Mozda zeli da sam tako blize tebi, da nas isto sunce grije.
Iskreno, radujem se jeseni, znas da volim ovo doba godine kada sve zuti i susti pod nogama, i jos uvijek nema dosadnih kisa. Ja znam da ti ovo doba ne volis a obecala sam ti da ces sa mnom zavoljeti. Da cu ti pokazati sve njegove ljepote.
A ti si ipak otisao gdje je ljeto i kazes da ti je lijepo tamo. Drago mi je zbog tebe. Srecna sam jer si srecan. Ali, tuga je veca i obuzima mi misli, tijelo, cula. Tuga je, jer ni ovu jesen necemo provesti zajedno.
Na radiju je i dalje ona pjesma, sto izaziva cudan osjecaj u dusi i stomaku. Fali mi nesto u ovim danima. Fali mi jedan zagrljaj i topla ruka na mojoj ruci. Jesen je, pitam se da li pomislis na mene.

Нема коментара:

Постави коментар