~Iz mog pera rijeci~

Svuda oko mene mir i tisina. Svuda je samoca. U ljudima, u stvarima, u vremenu. Udaljavamo se jedni od drugih, samujemo i kad nismo sami. Sta nas to tjera samoci ? Kao da pola zivota trazimo nekoga sa kim cemo dijeliti i dobro i zlo a pola zivota tragamo za samocom.
Previse je buke oko nas, previse nesrece, previse brzanja. Zurimo u svemu, u odrastanju, u obrazovanju, svakodnevnim stvarima, u ljubavi, u starenju. Zurimo negdje a ne znamo gdje. Sta nas to ceka na kraju puta, sta to jos ima osim smrti. Zar se moze zuriti smrti kad je zivot tako lijep ? Zaboravili smo da cijenimo male stvari, obicne sitnice, prijatelje, roditelje, bracu i sestre. Zaboravili smo da cijenimo ljubav. A sta je ljepse od ljubavi. Da nekome poklonosi svoje srce, svoju dusu i tijelo. Svoje vrijeme. Sve je postalo materijalno. Ljubav je postala kuca, namjestaj, posao i plata. A ljubav je mnogo ljepse. Sve materijalno je naspram ljubavi je jeftino i precjenjeno. A zaboravili smo da cijenimo prave stvari.
I dok samujete, zavirite u svoju dusu, pronadjite ljubav negdje na njenom dnu. Tu negdje je i postovanje, sreca, mir. Pustite u vasu samocu onog koga volite, ko ke tu kraj vas. Samujte zajedno jer tako je ljepse. Tako je lakse.